Bježi čovječe!!!
05.01.2010.
Idemo u kazalište. Daa.
Tko?
Pa ja glumim i onaj tipac tam kaj se tuče po glavi s rajfenšlusom je redatelj.
I šta se snima.
Snimamo phihohoror, s malo smijeha i puno idiotizma.
A di vam je kamera?
Pojeo ju je onaj pitbul jučer ali nema veze imamo mi rezervu.
Ček malo kak vam je pitbul mogal pojest kameru?
Pa kad smo snimali onu scenu gdje ja moram trčat od njega s kamerom u ruci pa sam se mislila popest na drvo a na drvo se nemreš penjat ako imaš 12 kil tešku kameru u rukama. I onda sam logično kameru ispustila a onda je ona pala pitbulu na glavu i on je bio sav razjeban i pojel je kameru. A filmovi i oni sitni djelići su letili na apsolutno sve strane. Pa smo zbog toga odlučili snimati u zatvorenom prostoru gdje nemožemo uzrokovat prirodnu katastrofu kao što mi je ispala atomska bomba iz ruku kad smo letjeli iznad Hirošime.
A kako je to izgledalo kad ste snimali u kazalištu?
Njegova brilijantna ideja bila je da snimamo ono neko ptičje jezero kao balerine pa sam morala obuć onaj pileći kostim i letjela po pozornici nakon ćega su mi sva perja počupala ona djeca iz vrtića.
Zatim je nakon neuspjelog pokušaja piruete uslijedio jedan eleganti drama-štih.
Sjela sam se u neku poziciju na pod. U ruci sam držala veliki nož a na čelu mi je pisalo: Mile. Nemojte me pitat zašto ulavnom to je pisalo.
I sad se ja moram uživit u ulogu. Naučila sam Mađarski i on mi je rekao da počnem psovat. I tako sam ja sa nožem u ruci počela mlantrat okolo po podu, psovat na mađrskom i na čelu mi velikim crvenim slovima ispisano Mile. Sve je išlo u nekoj psihopatskoj normali dok se nisam porezala s nožem i iz sveg glasa izurlala neko čovjeku još nepoznato slovo. Pod je bio užasno sklizak jer su malo prije tu Ruski teroristi planirali ubojstvo Marca Pole. A ja sam im lepo rekla da je on već mrtav ali me nisu htjeli šlušat pa mi je onaj dva metra visoki snagator izlijao benzin po glavi. Ja sam se oprala ali pod je još malo sklizak a kamermanu je kao iz napasti pala zapaljena šibica na pod i kad je vrag odnio šalu, zapalio se jedan veliki krug vatre oko mene a čudno znate. Meni je na čelu i dalje ostao onaj natpis. Zatim se kamerman pojavio u Supermenovu odjelu i sve pogasio. A zatim su na kadar iskočili Brus Vilis, Mel Gipson, Žan Klod Van Dan, Arnold Švaceneger, vin dizel i počeli su svi skupa prerušeni u ruske prostitutke pjevat neku srpsku cajku.
Tu predstavu nismo uspjeli snimint je je kamerman cijelo vrijeme zaboravi omaknut poklopac sa objektiva. Zamisli ti profesijonalca.
Uglavnom u zatvoru smo svi do jednog. Jer su otkrili da je u mojem piklećem odijelcu bio hašiš, kokain i sve one trave. Sad kužim zašto smo svi cijelo vrijeme bili sretni i stalno se smijali i zabijali u zidove. Vin dizel ima slomljenu ruku jer sam ga gurnula sa pozornice. Ne znam zašto sam to napravila.
Cherenkov radiation
30.12.2009.
Najgore je onda kad shvatiš da si na nekom pustom trajektu. Plutaš uokolo po mrtvom moru, a uokolo magla. Ribe se kreću brzinom svjetlosti a ti toneš sve dublje u bijedu. Kao da te prate trajne posljedice čerenkovljevog zračenja. I oči se zasuze jer više ne mogu podnijeti taj silni teret.
Tako se ja osjećam kad me razočaraš. Pouzdam se u tebe. Napokon si zamislim da ćemo negdje uspjeti. Da će nam se putevi presjeći kao dva pravca. Ali onda kad mi je najteže. I kad sam mislila da se mogu barem malo pouzdati u tebe. Lagano ispružim svoju tanku izgrebanu ruku do tebe.
I što onda učiniš? Ništa. Ama baš ništa. Kao da sam Sretni Kraljević, i da se moji srce pretvori u olovo.
Ništa ne ostaje osim tišine. Samo moja ruka kako se povlači od tebe. I zatim se stisne uz mene. Moje oči su uprete u tvoje. I baš u tom trenutku ti skreneš pogled i okreneš mi leđa. Kao da ti nitšta ne značim.
Sve što sam ikad htjela je prijateljstvo. Samo sam htjela da me pozdraviš na cesti. Ali si usvojem tamnom kaputu i prolaziš pokraj mene kao da sam stranac.
I sad mi je već dosta.
Dosta mi je ljudi poput tebe.
Neću da mi više okrećeš leđa.
Neću da me ignoriraš.
Neću da me razočaraš još jednom.
Dosta mi je svega.
Više ti neću pokušavat udovoljiti. Više se neću boriti ni za jedan tračak tvoje pozornosti. Neću ti dat da me ponižavaš.
Sad je moj red da ti pokažem da nisam očajna. I jedna jedin želja koju imam je ta da te udarim u to lijepo lice da malo dođeš sebi i makneš glavu iz oblaka.
Nitko nije savršen dušo. Pa tako nisam ni ja.
I remember black skies, the lightning all around me
29.12.2009.
Sad sam postala ovisna o svim njihovim pjesmama...
Čijim pjesmama???
Pa on Linkin parka. ofc...
Slušam ih sto na sat.
Zašto???
pa heloou... jer su predobri.
Uzmem onaj svoj mobitel i slušalice. cap-walkman, cap-Lp - cap-crawling
uuuu.... Što bi ova ženska željela ić na taj koncert. Ova ideja od Čupave će mi dobro poslužit... Ono s kartonskom kutijom, znaš već!
I tko bi pomislio koga to ja imam za prijatelja na facebooku!!! pa plesača iz SINOVA, i onu snježnu kraljicu iz Unit X-a!!!! Dopisujem se s njima... isuse kak sam sad ponosna na sebe :)))
Iskreno se nadam da ćete pročitat ovaj post jer nemate pet godina da neznate čitat.
Volim vas sve a pogotovo
tebe
12:59 - Komentiraj ( 8 )
Print -
On/Off